8.9.11
5.9.11
Miroslav Antić
photo: "Lonely Dock" by Felicia
Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao
možda sam boravio i u svom životu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovek
koji sumnja u sebe
sve češće mi se čini
da nisam nikakav oblik
već da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepušten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se može,
mada je neobično.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobično,
sa mnom je čudno čak i umreti…
jer ja se ne završavam.
1.9.11
Rade Drainac (iz knjige "Drainac, pesnik i boem" Siniše Paunovića)
"Izostavljam štalu u kojoj sam se rodio, selo Trbunje na zelenoj padini, porodicu, kuma, crkvu, popa; blatnjavi put od kuće do škole; rečicu koju sam prelazio dva puta svakodnevno, golubove, ciganske čerge uz Blatašnicu, rascvetale trešnje, čuvanje stada, kopanje vinograda, spavanje pod zvezdama u avgustovskoj slami, moje bekstvo od kuće u četrnaestoj godini, kuvanje kafe po gostionicama, tegobne dane u fabrici štofa Vlade Ilića, spavanje na pesku uz Dunav, prodavanje "Straže" i "Večernjih novosti", misteriozna ulaženja u kuće, spavanje medju bednima i beskućnicima. Umorna pešačenja od grada do grada, prinudne falsifikate, sudbinu bosih nogu i gole duše, prve erotične nemire, ubijanje očevih konja, napuštanje škole, odlazak u Francusku, spavanje po vagonima i po kejovima, pravljenje amerikanskih burgija za bušenje gvoždja u fabrici Park Sen Mora, gladovanje, potucanje, romantične doživljaje u zemlji i inostranstvu, orgijanja na Orijentu, sentimentalnosti itd. ačenja, pijanke, terevenke, mirkobe, bacile, bolesti - ja sam se rodio kada sam počeo zrelo da mislim. Tada sam imao ravno 21 godinu. Mirisao sam na travu, na razlistalo drveće, na snove, na suviše svežu farbu od štampanih afiša. I kosa mi je sanjala. Kroz pocepane rukavice virilo je belo komadje mojih prstiju. Prstima sam sa sena otkidao zvezde. Zvezde sam vezivao u čarape moje ljubavnice. Čarape sam zatim bacao kroz prozor, a prozor je gledao na put. Put je bio žut i zasut senkama mladog drveća. Na to drveće nikad tice nisu sletale. One su se pokrivale čaršavom neba na jednoj suvoj grani.
Nije čudo što je moj život sav u znaku puta, koji se nikada neće svršiti.
Stanovao sam u baraci u Bosanskoj ulici, broj 40. Nas je bilo jedanaestoro u istoj sobi, mladić koji je zauzimao mesto pokraj prozora bio je mesečar; do vrata lopov; a sa moje desne strane spavala je devojka, preobučena u muško odelo.
Bio sam prazno bled i umoran. Po kafanama su me gledali sažaljivo. Gospodin preko puta, koji me stalno merio, bio je homoseksualac. A žena koja je sedela prema meni, šila je u nekoj bednoj sobici suknje služavkama...
U bolnici sam na zidu, umirući od iznemoglosti, crtao pacove. Da sam umro, leš bi mi studenti iskopali i na njemu bi izučavali anatomiju.
Godinu dana kasnije Tristan Cara mi je pročitao u "Rue descauks" broj 3, svoju pesmu "L'Home Approksimatif". Tog kišovitog pariskog proleća nadjoh Erneburga u hotelu "Du Maine" gde čita Bebelja. Iste godine, poslednji put, pružih ruku Vladimiru Majakovskom u "Kafe de la liberte".
Za sobom sam se najradije osvrtao u Parizu, u jednoj tesnoj hotelskoj sobici, u ulici Svetog Žaka preko puta klinike. Soba mračna, vlažnih zidova i bila je puna fantastičnih litografija. U njoj sam poslednji put mislio na mladost. U njoj sam, verovatno, i svukao košulju romantizma. I dok su patke u dvorištu gakale, na jednoj pozajmljenoj violini ja sam strugao marševe, koje je trebalo odsvirati u bioskopu "Maks Linder". Posao težak, mučan, naročito kad ga obavlja onaj kome nije namenjen. Ali nužda boga ne moli. Ona se hvata za sve. Glad u ljudskom okeanu pronalazi čudne slamke, koje mogu biti čak, i violina - i to pozajmljena.
Danas mi je kosa procvetala. Imam ravno 33 godine. Predamnom je život. I rad... Više ne postojim kao ličnost. Ušao sam u vrtoglavice naroda, u borbu društva, u lepotu novog sveta koji ima da dodje i zbriše sve naše prošlosti, kukavičluke, svu podlost istorije i vekova. Ispred mene i iza mene milioni se guše u bolu i gladi. Obe zemljine hemisfere su uopakim čirevima društvene i ekonomske krize. Ma koliko bio mali krug odjeka moje pisane reči, ona mora da podje u susret brodolomnicima ove najznačajnije istorijske epohe. Ja, koji sam toliko patio i umeo da se izlečim snagom svoje neobuzdane volje i vere u lepšu budućnost, umeću da budem bolničar, a možda i običan ubica jedne neljudske društvene klase..."
(pisano 1932. na ostrvu Prinkipo)
30.8.11
Branislav Nušić "Svet"
Toma: Zbog sveta, zbog sveta, zbog sveta... Razumeš li, zbog sveta, sve zbog sveta! Dok svet nije ušao u moju kuću, mi smo krasno živeli, svi smo se voleli, svi smo se poštovali... Znaš i sam. Ali kad svet naidje, a on poče da uradjuje i naredjuje, kao da i nije ovo moja kuća, kao i da nije ovo moja porodica. Prvo i prvo, svet je promenio mojoj ženi šešir; pa onda svet mi je izbacio iz sobe ovaj nameštaj i ovu fotelju, ona je sve do sada bila na tavanu. Pa je onda svet počeo da mi menja sluškinje; oterao mi prvo jednu, a doveo drugu; posle je oterao i tu drugu. Pa mi je onda svet doveo u kuću nekog učitelja muzike, pa ga je onda taj isti svet isterao; pa je onda svet detetu od petnaest godina - Jelkici - obukao dugu suknju, pa ju je posle opet taj isti svet skinuo; pa je, brate, taj isti svet i tebe oterao; pa mi je taj isti svet kćer zaprosio, pa svadbu pokvario.
Sima: Gospode bože, šta se učini...
Toma: Stano, deder, Boga ti, donesi mi onu sliku.
Stana: Koju sliku?
Toma: Onu de, što zapisujem na njoj našu istoriju.
...
Toma: Tog i tog ljeta gospodnjeg naidjoše na ovu zemlju Agarjani...
Sima: A jest.. Agarjani i mnogi varvari...
Toma: ... i opustiše sve i razoriše...
Sima: ... i osta narod u bedi i sirotinji...
Toma: Eh, to vidiš, to... "ljeta gospodnjeg naidje u našu kuću svet i opustoši sve i razori, i osta naša kuća u.." (doseti se) "... i nanese na kuću zlo, nevolju i sram". Tako... Neka stoji ovo zapisano. Na, odnesi tamo, Stano. Neka stoji zapisano, neka se upamti.
Stana: (odnese sliku i ostavi je na svoje mesto)
Toma: Tako... A sad... sad ćemo da prekinemo sa svetom! Zaključaću se! (Simi) Razumej brate, zaključaću se! (trči i zaključava spoljna vrata, meće ključ u džep). I hoću da držim u svome džepu ključ od svoje kuće. Je l' da je tako? Spustiću i zavese; neću niko ni da mi proviri u kuću. U staro doba bilo je čarobnika, koji jednom jedinom reči razruše čoveku kuću. Danas ih ima i opasnijih: jednim pogledom razruše ti kuću. Neću ni taj pogled. Svet je opasniji kad kroz prozor zaviruje u tudju kuću, no kad udje u nju. (spušta zavese) Tako, tako...
Stana: Ali, Tomo...
Toma: Tako, tako ja hoću... Sad sam se ogradio, pa sad... hodite, hodite svi oko mene (namešta stolice) Priverite se, neću da ste daleko od mene. Tako ćemo živeti, ogradjeni od sveta, zaklonjeni, sakriveni...
Sima: Ovaj... Tomo brate, ne ide to baš tako.
Toma: Šta ne ide?
Sima: Pa to... Ne možeš se ti baš tako ograditi od sveta. Rodio si se u svetu, pa, hteo ne hteo, moraš i živeti sa svetom.
Stana: I znaš li šta će svet kazati?
Toma: Opet svet?
Stana: Pa da, znaš li šta će kazati ako čuje da smo se zaključali i spustili zavese...
Toma: Šta će kazati?
Stana: Pa kazaće da smo poludeli...
Toma: Simo, da li i ti veliš da će to svet kazati?
Sima: Pa... kazaće.
Toma: E pa, dobro! Dakle, opet će svet kazati... opet se mora sa svetom! (odlučno ide, diže zavesu s prozora i otvara prozor širom, odlazi i otključava vrata i otvara ih širom. Najpre na vratima) Hodi, hodi, svete... Udji, udji u skrovište moje sreće; udji, upravljaj, naredjuj, čeprkaj, razrivaj! (na prozoru) Dodji, dodji, svete! Evo ima jedna kuća, u kojoj se srećno i mirno živi; ostavi, svete, svoje brige, pa dodji! Tudjom je kućom lakše upravljati no svojom, tudju je brigu lakše brinuti no svoju; dodji, naredjuj, rasporedjuj, upravljaj... (obraća se publici) Dodjite svi, svi... Gospodarite! Dodjite pa me posavetujte kako da živim sa ženom, kako da se oblačim, kako da vaspitavam decu i kako da ih udajem. Ja ću ih negovati, ja ću trošiti, ja ću se mučiti, a vi savetujte... Zašto ne? To je vaša briga! Udji, svete, udji... Dodjite da prebrojite tanjire i da čujete šta sam danas ručao i da mi naredite šta treba sutra da ručam!
28.8.11
Ivo Andrić "Znakovi pored puta"
photo: "Aspiring Youth" by Kervin
Kad bih bio siguran da me neće čuti i odmah poslušati ona gomila prosečnih i nedarovitih ljudi koji su i inače uvek spremni da sebe i sve svoje uzdižu i precenjuju, ja bih mladim i darovitim našim ljudima dao jedan savet.
Radite, rekao bih im, svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizu cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trošite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvo?enju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.
14.7.11
Hanif Kurejši "Nešto da ti kažem"
photo: "Juntas en la luz" by Cande
"Ana Frojd, večita devica, rekla je da čovek u mašti može da pripremi jaja kako god želi, ali ne može da ih pojede. Kada se oslanjate na fantazije, to je kao da pokušavate da pojedete jelovnik umesto samog jela."
"Margaret Tačer je smatrala da će u to doba, 'na kraju istorije', klasa koja vlada televizijom - kilava ako ne i beživotna gomila starkelja sa Oksforda, sve sa kraljevskom porodicom i crkvom - biti zamenjena 'narodom', pod kojim je, izgleda, podrazumevala neobrazovan svet i neopevane sirovine. Šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su napadali koncept patrijarha i falusa, pojavio se kult rušenja očeva. I šta nam je ostalo nakon te ikonoklastične decenije? Tačerka: usud gori od muškarca. Sada, naravno, svi živimo u okvirima 'tačerske psihe', ako ne i u anusu iste, u svetu koji je ona stvorila od konkurencije, potrošačke groznice, kulta poznatih, kao i dobrotvornog rada - tog kopileta griže savesti!"
"Većina ljudi se ionako preterano suzdržava. Do groba se pitaju nije li trebalo nekome da pokažu zube, a znaju da je odgovor potvrdan."
(o psihijatrima) "Neko raskine s devojkom a oni mu daju lekove, kao da je bol nešto neprirodno."
"Telesna želja je seme volje za životom. I zaista se može reći da je čovek konkretizovana seksualna želja; potekao je iz čina parenja i njegova želja nad željama je čin parenja; sama ova tendencija pokreće i održava čitavu njegovu fenomenalnu egzistenciju."
12.7.11
Hanif Kurejši "Nešto da ti kažem"
photo: "Tears of Rorschach" by Kosmobil
"Gledao me je direktno u oči, premda zbunjeno kao svaki psihotičar. Nema sumnje da su me oduvek privlačili odredjeni tipovi psihotičara. Dopadalo mi se što su usredsredjeni i samouvereni, što nemaju nikakve simptome i što lako odbacuju neurotične strahove i zebnje koje nama ostalima zagorčavaju život. Psihotičari su naizgled, ljudi bez briga: lako podnose kritiku i dobri su lideri, generali, političari... Nažalost, slabost im je paranoja koja može da poprimi vrlo ozbiljne oblike. Neki od njih imaju čak vrlo prefinjenu inteligenciju. Ali vrlo brzo, nakon nekih pola sata, pokraj takve osobe počeli biste da osećate nemir i nervozu i da primećujete kako njoj ništa ne znači vaš emotivni doživljaj sveta. Ne samo to, već bi vam postavljali zahteve koje ne možete da ispunite. Čovek počne da se guši, čak se oseća napadnutim, a ponekad ima želju da pobegne."
"Svaka prostitutka će vam reći, a dve su mi bile pacijentkinje - da ponedeljkom imaju najviše posla. Nakon vikenda s porodicom, koliko muškaraca jedva čeka da otrči kod svoje omiljene plaćene bludnice?"
"Odlazim u park, posećujem prijatelje, bavim se jogom, kabalom, svim i svačim što ne traži da ikoga dodirujem. Ako se posle nedelju dana ne osetim sjajno, isprobam nešto novo. Sva samoubistva nekoga ubijaju, svesna sam toga, tako da za mene nema izlaza. Na kraju mi je lekar prepisao nešto..."
"Antidepresive?"
"Ne dozvoljavaju mi da onako strašno padnem. Želim da se osećam normalno."
"Normalnije je osećati se strašno nego ne osećati ništa."
"Nikada nisi volela decu, zar ne, mama?"
"Čovek im da sve", rekla je. "A onda, kad odrastu, jedva čekaju da kažu svom psihijatru koliko te mrze."
"Ne želim da budem donžuan. Niti sam jedan od onih koji smatraju da, u stalnim vezama, libido s vremenom opada i da je intimnost kontraerotična. Zapravo, seksualni odnosi izmedju dobrih poznanika kao što smo nas dvoje, mogu opasno da dobiju na zadovoljstvu i dubini. Gotovo da su incestuozni..."
"Trošenje novca je nekim ljudima, izgleda, postao jedini dokaz postojanja."
"Ako svi mogu da postanu slavni, a slavni ne mogu da kontrolišu sliku o sebi, više neće biti heroja i negativaca: živimo u demokratiji kojom vladaju ludaci, žrtve i egzibicionisti. Mediji su se pretvorili u cirkus s nakazama. Sada mogu svi da razotkrivaju sve - a niko ništa ne razume."
"Čehovljevi likovi večito trube o radu. Mora da se radi, ponavljaju. Nikada nisam shvatao zašto radinost smatraju takvom vrlinom?"
"Rad je cena krivice."
Пријавите се на:
Постови (Atom)






