25.3.07

Andre Malro "Ljudska sudbina"

"Sloboda koju mi ti priznaješ je tvoja sloboda. Sloboda nije razmena, ona je sloboda!"
Kio je patio od bola koji najviše unižava, od bola zbog koga covek sebe prezire što ga oseca. Ona je bila slobodna da se da kome hoce. Odakle je onda dolazila ova patnja na koju on sebi nije priznavao nikakvo pravo? Pa ipak, ljubomora je postojala, utoliko nejasnija ukoliko je seksualna želja koju mu je ona ulivala počivala na nežnosti. Osećao je da mu ona potpuno izmiče. I možda ga je zbog toga zaslepljavalo besomučno traženje snažnog dodira sa njom, ma kakav bio."

19.3.07

Andre Malro "Ljudska sudbina"

"U pogledu žena, ja znam šta činimo sa ženama kada one hoće i dalje da nas poseduju - živimo sa njima. Ali nijedan čovek ne može da govori o ženama, jer nijedan čovek ne može da razume da svaki nov način šminkanja, svaka nova haljina, svaki nov ljubavnik - nude novu dušu.
Hteti upoznati ženu uvek je jedan način da je posedujemo ili da joj se svetimo. Rane najdublje ljubavi dovoljne su da stvore prilično veliku mržnju."

18.3.07

Andre Malro "Ljudska sudbina"


"Ljudi nisu moji bližnji, oni su ti koji me posmatraju i sude o meni. Moji bližnji su oni koji me vole a ne posmatraju me, koji me vole uprkos padu, uprkos niskosti, uprkos izdajstvu, koji vole mene a ne ono što sam učinio ili ću učiniti. Samo sa Mej imam tu zajedničku ljubav, kao što drugi imaju zajedničku bolesnu decu." To svakako nije bila sreća. Već nešto iskonsko što se slagalo sa mrakom i izazivalo u njemu toplinu koja se završavala u nepomičnom zagrljaju, kao obraz pritisnut uz obraz - jedino, što je u njemu bilo tako jako kao smrt!"

15.3.07

Andre Malro "Ljudska sudbina"


"On ju je i dalje posmatrao i otkrivao da je ona u stanju da kod njega stvori patnju, ali da je već mesecima nije više voleo. Nije mogao više ništa da kaže. Svaka reč, dobila bi lažan, beznačajan i glup prizvuk."

13.3.07

Žak Prever "Mačak i ptica"

Celo selo sa bolom sluša
cijuk ranjene ptice.
Beše to jedina ptica u selu
i jedini mačak u selu
koji je eto, na pola smaza.
Ptica prestade da peva,
mačak prestade da prede
i da oblizuje brkove.
Selo učini ptici
velelepan pogreb.
Mačak koji je takodje pozvan,
gazi iza majušnog slamanog kovčega
u kome počiva telo mrtve ptice.
Devojčica nosi kovčeg
ridajući neutešno.
"Da sam znao da će te to toliko rastužiti",
kaže joj mačak,
"Smazao bih je celu...
I onda bih ti ispričao
da sam je video kako je odletela,
odletela na kraj sveta daleko,
daleeeko, tako daleko,
da više ne može ni da se vrati.
Ti ne bi osetila toliki bol
već samo tugu i žaljenje."

Vidiš stvari nikada ne treba uraditi napola.

1.3.07

Vidosav Stevanović "Testament"

"Neki ortodoksni sveštenik koji je zaudarao na beli luk (njihov narodski lek protiv svih bolesti i univerzalno sredstvo magije), rekao mi je da je tih naroda na ovom tlu bilo sedamdeset i dva, a možda i više. Nekih nema, neki žive, neki se drukčije zovu, ali svi su pomalo doprineli ovom nastranom amalgamu tla, karaktera, konfesija i sudbina koji je menjao imena kao sumnjiva ženska. I još mi je rekao, prevrćući očima kao padavičar, da su ovde božja stopala stajala prilikom stvaranja sveta i da zato njegov očinski blagoslov nije imao gde da padne. Razdeljen je na druge krajeve i narode, a tu je ostala prokleta metafizička rupa i u njoj tragovi drugog boga, tvorca crne biblije i rušitelja..."