28.2.08

Fridrih Niče "Zora"

"Dok "mi" zamišljamo da se žalimo zbog silnosti nekog nagona, to je u osnovu uzev nagon koji jadikuje zbog drugoga - tj. opažanje trpljenja od takve žestine pretpostavlja postojanje isto tako silnog ili još silnijeg drugog nagona, te predstoji nadmetanje u kome se naš intelekt mora odlučiti za neku stranu."

27.2.08

Lorens Darel "Aleksandrijski kvartet"

art credits: Zzhantia
"Svako od nas kao Mesec, ima svoju tamnu stranu. Može da okrene lažljivu stranu nevoljenja ka osobi koja nas je najviše volela."

25.2.08

Jovan Dučić "Himera"

Nevidljivom suncu pružam žudne ruke
I otvaram srce nekom koga nije;
Duša mi je puna mračne harmonije,
Kojoj nikad nisam saslušao zvuke.

Prostore sam prazne naselio sobom.
I rasuo sebe, ko orion sjajan,
U neki svet srca i duša, beskrajan;
I živim nad strahom i lebdim nad dobom.

Od istine sam strašniji i veći:
Niti me što vredja i niti me što boli.
Moja žudna duša neizmerno voli;
I svaki moj korak, to je korak sreći.

Počnem jutrom onde gde večerom zasta,
Uvek držeć čvrsto kraje zlatne niti;
I moj dan bezmeran ushićeno sviti,
S pesmom jata bolno raspevanih lasta.

I dok nosim želju otrovanu svoju,
Kao ples zlih vila život šumi, vrvi;
I sve ima ritam moje žedne krvi,
I sve mojih snova ima strašnu boju.

I tako, pun tamne nevidjene vere,
Idem kobnom stazom što je uvek ista-
Ko zlokobno sunce, dok u meni blista
Nasmejano lice večite Himere.

18.2.08

Vidosav Stevanović "Testament"

"Medju Kaljanima vlada mišljenje da se ja pojavljujem kao dežmekasti čovek, kratkih nogu i sa kopitima umesto stopala, unakaradjen kao dodola; da se sa njima bavim uglavnom noću i da ih iskušavam primamljivim ponudama bogatstva ili vlasti; da sam uvek pri ruci kad treba izvesti nešto nisko i ružno jer prečih poslova i nemam; da sam pametan, govorljiv i ubedljiv, vešt na rečima, dobar poznavalac njihovih duša, srca i utroba; da pletem mreže poput neumornog pauka i tako dalje. Sve su to, razume se, gole izmišljotine kojima oni jedni drugima pune uši, pravdaju se i krivicu prebacuju na drugoga, to jest na mene.
Ja sam, medjutim, uglavnom visok, mršav, povijen pod ogrtačem koji nikada ne skidam (jer sam zimljiv), mrzi me da se prerušavam. Noć ne volim jer sam poluslep još u suton, a u ponoć ne vidim ništa; saplićem se i padam čim nekud krenem. Ne iskušavam ih jer nemam čime, sve te nevolje oni nose u sebi od rodjenja i razvijaju ih kako rastu i stare. Glup sam, teško govorim, jedva nalazim reči, a povrh svega imam i govornu manu.
S jedne strane, Kaljani svašta izmišljaju i lažu na moj račun, no to se od njih i očekuje. S druge strane, moram da budem i zadovoljan: mirni su, dremljivi, retko kad baš traže da se umešam. Pojavljujem se samo kad, recimo, brat razmišlja da li da ubije brata, kad se žena ustručava da prevari muža, kad deca nedovoljno dobro muče svoje roditelje i tome slično; onda pomažem, već naslućenoj odluci dodam konačni oblik. Intervenišem i kad su kolebljivi u širem smislu; premišljaju se recimo, hoće li dići ustanak ili krenuti u rat protiv nekog većeg i snažnijeg naroda. Tada im ne dam da omanu, guram ih u akciju; onda dižu ustanke, kolju druge (ali to uglavnom čine izmedju sebe), zbacuju jednu vlast da bi doveli drugu, još goru i besmisleniju, ili kreću u rat protiv jačih, opsenjujući se rečima i praznim nadama. Satiru se, ginu kao muve, uništavaju se, gube bitku za bitkom (to posle postaju njihovi praznici), dele se na razne stranke i pokrete; kad slučajno dobiju slobodu, tad ne znaju šta će s njom i gledaju da je se što pre oslobode. I sve to me ne staje prevelikog truda; oni sami su unapred spremni na sve to, treba samo neko da ih povede i usmeri, da im uobliči oblik propasti koji će izabrati - sve ostalo će uraditi sami, svojevoljno i oduševljeno.

Doduše, događa se da odjednom neće ništa da urade; uskopiste se i učaure, nikog ne slušaju, tavore, valjda pokušavaju da žive kao drugi. Čak ponešto i rade; prave decu, grade kuće, obradjuju polja, popravljaju puteve, paze na zdravlje, manje piju, ne mrze se medjusobno koliko su navikli (i koliko im treba za duhovno zdravlje), paze na čistoću. Došavši tada medju njih (obično polse dužeg sna), učini mi se da sam pogrešio mesto, da mi je neko u medjuvremenu zamenio ljude, čak se i uplašim za svoj položaj. Šta ako mi prvi mejdu nama oduzme ovaj bogomdan posed i baci me u neki trezven, pametan narod koji misli na svoju budućnost, koji ne veruje praznim rečima? Ali se sve ubrzo sredi, nekako samo od sebe; čim im dosadi mir i rad, oni naprave neku gužvu, izopijaju se rakijom i politikom, pa navale jedni na druge - potrebno je samo da sedim sa strane i da im povremeno ubacim koju zapaljivu reč u uvo. I ja to činim sve dok ponovo ne zadremam.

Početkom ovog veka ponovo me probudiše. Ustao sam, protrljao oči i oslušnuo; gore se opet čula galama, dreka i cika kao da su poludeli. Požurio sam koliko god sam mogao. Neće valjda da naprave nešto sasvim bez mene... Kada sam stigao, video sam kako se opet na nešto veliko (to jest pogrešno) spremaju. A prilike su bile izvanredne; tek su počeli malo da napreduju, izgradili nešto puteva, crkava, škola i bolnica, nekoliko fabričica, a razni narodi su stajali okolo i čekali priliku da nasrnu, da ih satru i pretvore u vekovne robove (što bi im možda najbolje i priličilo). Sve što su imali dali su na vojsku i oružje, a taj vojni svet mora se nekako zaposliti, makar i na gubljenju ratova.
Koliko god ne veruju svojoj pameti, Kaljani toliko veruju tudjoj. Ako im ispričate nešto suvislo i obično, oni neće razumeti: potrebne su im mutne slutnje, zagrobna vidjenja, natprirodne budalaštine, reči koje zveče i odjekuju, a ništa ne znače. Već stotinama godina medju njima se pojavljuju razni proroci i vodje, ljudi koji svašta pričaju i koji su često i sebi nerazumljivi. Čim neko ne zna šta da radi taj se proglasi za pametnog, za rušitelja starog sveta i graditelja novog. Mada nevoljno (prerušavanje je medju njima besmislica), prerušio sam se u proroka na njihov način. Znao sam šta ih najviše zanima: hoće li se ratovati i sa kim? I kad su me to upitali, imao sam spremne odgovore, napravljene tačno po njihovoj pameti. Govorio sam:

"Vekovna se tama prostirala nad ovim krajevima. Svetlost se medjutim očuvala u ljudskim srcima. Baklja slobode koja je gorela negde duboko u šumi nikada se nije ugasila - niti će. Došla je delimična sloboda, ali je sada treba izboriti čitavu. Ponovo idu krvavi barjaci preko neba, ponovo grme zimski gromovi. Veliki crni oblak valja se sa severa, spremaju se nevolje i patnje; biće mnogo mrtvih i ranjenih. Ali vi ćete sve izdržati, sve podneti, rasteraćete oblake i sunce će vas ponovo obasjati... Uzmite oružje u ruke, žrtvujte sebe, žene i decu, žrtvujte sve - svet će biti zadivljen dubinom i veličinom vaše patnje."

Nešto od ovih reči moraću svakako da povučem. Jer, ako me poslušaju do kraja, kao što su spremni, ako izginu do poslednjeg, kao što nameravaju, ostaću bez posla, a još jedan ovakav kraj i ovakve ljude nigde na svetu neću naći."

12.2.08

F. M. Dostojevski "Zločin i kazna"

"A osim toga, da bi neko upoznao bilo kog čoveka, prema njemu se treba odnositi postupno i obazrivo da se ne bi prevario i zapao u predubedjenje, što je kasnije vrlo teško ispraviti. Zapravo, da bi čovek nespristrasno sudio o nekim ljudima, on unapred treba da se odrekne izvesnih, već usvojenih pogleda i svakidašnje navike prema ljudima što nas obično okružuju."

10.2.08

George Constanza u TV seriji "Seinfeld"




"Najnepoštenija stvar u životu jeste njegov kraj.
Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I šta dobiješ na kraju? Smrt. To je, kao, neki bonus?!
Zato sam uveren da je životni ciklus okrenut naopačke.

Smrt treba da je na početku.
Potom sledi život u staračkom domu iz koga te izbace jer si bio prezdrav.
Onda počneš da radiš tako što prikupljaš penziju i već prvog dana na poslu dobiješ zlatni sat.
Potom radiš četrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u penziji.
Piješ puno alkohola, ideš s žurke na žurku i polako se pripremaš za srednju školu.
Onda sledi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu.
Potom si malo dete,
pa beba,
vraćaš se unutra i devet meseci lebdiš dok te greje najluksuznije centralno grejanje, kupka, a hrana stiže kroz cevčicu.
I kraj dočekaš jednim fantastičnim orgazmom!!!
Amin."

9.2.08

Lorens Darel "Aleksandrijski kvartet"

art credits: Annarita Airbrusher
"Niko ne može da poseduje nikoga. Jer, šta vredi verno telo kad je duh samom svojom prirodom neveran?"
"Svi mi tražimo nekog ljupkog da mu budemo neverni."
"Ovde je najzad bio neko koga nije mogla da kazni svojim neverstvima - nepodnošljiva, ali divna novina."
"Polna ljubomora je najčudnija zverka i u stanju je da se svuda nastani, čak i u sećanju."

1.2.08

Jovan Dučić "Sunce"

"Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu večito zagrejanih mora. Majka ga je često nosila po studenim senkama nekog drveća čije je lišće mirisalo mirisom sna. Nesrećni pesnik! Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je večito na njegovu sunčanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora.

Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oči, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleća, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i sunčane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oči i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono čudno i ogromno sunce, što činjaše nekada da sve oko njega živi, da lišće ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i čini da on pati dubokom i silnom strašću ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u večernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo čudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…"