29.4.13

Viktor Peljevin "Sveta knjiga vukodlaka"


photo: Frida-vl


"Ne mogu da kažem da je ona bila naročito lepa. Kad bih je ugledao posle dugog rastanka, uvek bih se zaprepastio kako je to malo, suvonjavo biće sa zlim očima za mene moglo da predstavlja sve - ljubav, život, smrt, spasenje duše. Ali bilo je dovoljno da ona uhvati moj pogled i sve se menjalo. Najpre bi se u njenim zelenim očima pojavilo nešto nalik na strah i sumnju u to da je voljena. To, da ne postoji nijedan razlog da je volim, bilo je u tom trenutku očigledno, i svaki put bih osetio talas sažaljenja, koji bi prešao u nežnost. A ona je ta osećanja upijala kao sundjer vino, i istog časa u njoj se rascvetavala bolna lepota od koje se gubi razum. Trenutak pre toga, nisam mogao da razumem kako je mogla da me zanese ta, u suštini, nimalo lepa žena, a posle njega - nisam mogao da razumem kako je bilo moguće da makar i na trenutak posumnjam u čarobnu snagu njenog lika."

25.4.13

O Dušku Trifunoviću, Časna dokolica (Stilos, Novi Sad, 2006)

napisao: Marko Krstić

... A pred tobom stoji život celi...
Znam, prva asocijacija je ‘’Bijelo dugme’’. Ali ničega ne bi bilo, ni koncerata, ni miliona prodatih ploča,
ni nesrazmerne euforije od Jadrana do Triglava, ni devojaka koje su u histeriji padale u nesvest, i ko zna čega sve, da nije bilo jednog čoveka.
Duška Trifunovića (1933-2006).
Čini mi se da je svaka generacija poznavala Duška Trifunovića na sopstveni način.
Moja generacija je Duška upoznala preko Muzičkog tobogana, znate onu emisiju što je išla nedeljom ujutru
(sećate se songa koji peva Minja Subota - ‘’Sunce leti po krovu kroz Pariz, London i Beč, imamo gosta poetu i dajemo mu reč’’. A onda izađe Duško...).
Starije generacije se sećaju Duška Trifunovića i njegovih čuvenih čitanja po domovima kulture, šezdesetih godina s Matijom Bećkovićem,
a kasnije s Mikom Antićem na putešestvijima po Vojvodini.
Ja sam o tome samo čitao, ali zamišljam ‘’Fani’’ i ‘’Veru Pavladoljsku’’ kako zajedno crvene.
Ova knjiga je novo upoznavanje. Ja nisam znao za ovakvog Duška Trifunovića. Za mene je Duško bio pesnik za decu i to je sve. Ali to nije sve.
Tih šezdesetih dominirali su Branko Miljković, Vasko Popa, Žika Pavlović, da ne teram dalje, postideću neke današnje stvaraoce (pa jeste!). Te 1958. godine izdate su dve zbirke koje su označile početak dve pesničke figure koje su kasnije postale "opšte nacionalno dobro’’. Slovenske elegije Ljubomira Simovića i Zlatni kuršum Duška Trifunovića.
Duško je pisao teške pesme na jednostavan način. On je možda, jedini pesnik koji je insistirao na samoukosti.
Poznat je njegov manifest’’bukvalizma’’ ...Kad ja kažem: OTKAKO JE BOG POSTOJAO JA POSTOJIM, onda je to bukvalno tako sve dok ne proradi
tvoja asocijacija, koja je tvoj ključ, a ti njen katanac. Bukvalno tako...
Tako je govorio Duško. Kritičarima, pre svega.
Duško je unlimited. Neograničiv. Ne znam, izgleda da nešto ima u tom sarajevskom-baščaršijskom etru. Neke memljive melanholije, šta ja znam.
Vreme. Vremenost. Prolaznost u vremenu. Mi u vremenu. Život u vremenu. O tome je Duško Trifunović pevao, onako s moje strane.
O vremenu kad se ljubi, grli, uzdiše, suzi, tuguje, kad se razbija čaša posle dobre pesme i kad se umire stotinjak puta na dan.
I zato će Duško uvek ostati ‘’naš‘’ Duško, jer je on pesnik iz komšiluka. Komšija koji progovori koju o životu, onako uz kaficu,
a da ti kafica ne presedne.
A to što ga neki ne priznaju, nije me briga. Kao što ni Duška nije bilo.
Uz ‘’Časnu dokolicu’’ upoznao sam još jednog Duška. Ali opet, voleo bih da zadržim, negde u zenici, i Duška Trifunovića iz ‘’Tobogana’’.
Biće i to neka tajna veza.
...Pamtite me po pesmama mojim..."

23.4.13

Mika Oklopdžić



"Nije to nostalgija... Više kao osećaj da ima šanse. Možda taj grad i nije umro do kraja."

"Žao mi je što se Srbija odrekla svojih olako, preko noći. I mene su dobili na poklon pa su me abortirali kao krvavo kopile. Francuz nam piše istoriju pod lipom; Englez pod jasenom; a Austrijanac pod Pančićevom omorikom. Čarls Simić, naravno, piše o čudesnoj Džordžiji. Oftalmološka slabost: vidimo na sredinu, nikako blizu i nikako daleko. "

"Gi de Mopasan je imao običaj da stavi mladoga Flobera ispred hrastovog stabla i kaže: „Opisuj ga... vratiću se za nekoliko sati.” Evo, ja se vraćam posle tih nekoliko sati. Kod Srba se sati mere godinama i vekovima. Sve između je vrlo kratko i nije vredno opisivanja. To su Turci znali. Naučili su nas da živimo između dva sevdaha."

22.4.13

Viktor Peljevin "Sveta knjiga vukodlaka"


 photo: Koksuel

"Pokazalo se da ljubav nije ono što se o njoj piše. Videla sam sve njegove grozne osobine, ali one su u mojim očima, ma kako to bilo čudno, samo povećavale njegovu privlačnost. Moj razum se pomirio čak i sa njegovim užasnim političkim pogledima i počeo u njima da nalazi i nekakvu neobuzdanu severnjačku samobitnost. U ljubavi apsolutno nije bilo smisla. Ali je zato ona davala smisao svemu ostalom. Ona je moje srce učinila lakim i praznim, poput balona. Nije mi bilo jasno šta mi se dogadja. Ali ne znam što sam oglupavela - naprosto u onome što se dešavalo nije se imalo šta razumeti.
Lično, ja se ne usudjujem da kažem šta je ljubav - verovatno se ona i Bog mogu definisati jedino prema apofazi, kroz ono što nisu. Ali apofaza je takodje pogrešna, zato što su oni sve. A pisci koji pišu o ljubavi su bitange, a prvi medju njima je Lav Tolstoj sa batinom Krojcerove sonate u rukama."

"Ljubav ne preobražava. Ona naprosto skida maske."

"Nije dolazio dva dana. Izludela sam od brige i neizvesnosti. Ali kad je ušao ne rekoh mu ni reči prekora. Osmeh na njegovom licu bio je dovoljna nagrada za svu moju sekiraciju. U pravu je Čehov: ženska duša je po svojoj prirodi prazan sud koji ispunjavaju tuga i radosti voljenog. "

21.4.13

Salman Ruždi "Tlo pod njenim nogama"

"Uvek je vodila ljubav kao da joj je poslednji put, tako je sve radila, tako je živela; ali nama ovo zaista jeste, mada nijedno od nas to ne zna, poslednji put. Poslednji put za ove grudi. Grudi Helene Trojanske bile su tako zadivljujuće da kada ih je, po padu Troje, prinela mužu, Menelaj nije bio u stanju da joj naudi. Neodlučna ruka je ispustila mač. Ovo je žena koju volim i ovo su njene grudi. Bezbroj puta premotavam ovu traku u svojoj glavi. Jesi li pokazala zemljotresu svoje grudi, Vina, jesi li ih prinela bogu oluje, zašto nisi, da jesi, možda bi, ma sigurno bi, preživela.

Ovo su grudi žene koju volim. Stavljam nos izmedju njih i udišem njihov oštar miris, njihovu zrelost. Stavljam svoj ud medju njih i osećam dodir njihove punoće."

19.4.13

Bela Hamvaš "Dvadeset četvrto pismo"


art credits: Utopic Man
Ne nalaziš ti da je svet težak, svet smatra tebe teškim. I kao što sam se ja ovde u svom životu ovenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da ostvarim, možda je meni uspelo, možda jedan jedini put; nikada drugome nije uspelo, neće ni uspeti. Iz sebe sama živeo sam ženu, prijatelja, zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu zemlju. Bogove dovode mislioci i pesnici i proroci i kraljevi, sinovi Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živeo narod vidi se po tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki, najveći.

Najveći? Kod nas je umesto bogova doneo menicu, banku, konjske trke i kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od toga razumeli? Ja sam osamljena luda, ovde među brdima, gorim na vatri svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve manje, sebi ništa.

Nisam mogao da izdržim bez "ti" tamo dole, tamo u bezdomovinskoj slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom "ti" žeđi, i sagradio sam novi svet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da napustim svet gde je svako samo "ja".

Možda ćeš još razumeti.

15.4.13

Filip Rot "Životinja na izdisaju"



"U životu u zemlji kao što je naša, čiji glavni dokumenti redom govore o emancipaciji, koji su usmereni na garantovanje individualne slobode, u životu u slobodnom sistemu koji je u osnovi ravnodušan prema ponašanju čoveka sve dok je to ponašanje zakonito, beda koja vas zahvati nastaje vašim ličnim izborom. Druga bi stvar bila da živimo u Evropi pod okupacijom nacista ili u Evropi pod vlašću komunista ili u Mao Ce Tungovoj Kini. Tamo mogu da vam napakuju bedu; ne morate da napravite nijedan pogrešan korak pa da poželite da više nikad ne ustanete. Ali ovde, u zemlji slobodnoj od totalitarizma, čovek kao ti mora sam sebi da natovari bedu na vrat."

14.4.13

Filip Rot "Životinja na izdisaju"



"Onaj ko je slobodan on može da bude lud, glup, odvratan, ali nije smešan. On poseduje dimenziju kao biće."
"Možda sada kada se primičem smrti potajno čeznem da ne budem slobodan."

Filip Rot "Životinja na izdisaju"

art credits: Agent-86

"Uznemiren sam ukoliko je svaki dan ne čujem preko telefona, zatim sam uznemiren posle razgovora. Žene koje su u prošlosti zahtevale redovne telefonske razgovore odmah bi ih se otarasio - a sada sam ja od nje tražio to: svakodnevno fiksanje telefonom."

"Uđete u autobus. I odmah vidite tako dražesno stvorenje da se svi plaše da sednu do nje. Sedište do najlepše devojke na svetu - i prazno. I zauzmete ga."

"Naći će je neki mladić i odvešće je. Vidim ga. Poznajem ga. Znam na šta je spreman zato što je on ja u dvadesetpetoj godini, i još bez žene i deteta. Vidim ga kako je posmatra dok prelazi trg - gazi trg u Linkolnovom centru.
...
Otkud znam da će je odvesti neki mladić? Otuda što sam nekada bio mladić koji bi to učinio."



13.4.13

Živojin Pavlović "Stranice dnevnika"

"Isprano gustim kišama nebo je plavo, bistro, prozirno. Dok se vozimo ibarskom magistralom a zatim starim putem za Valjevo, pogled ne skidamo sa oštro ocrtanih planina na zapadu. Na vrhovima beli se sneg, iznad visova klobučaju se uskovitlani oblaci, ta kosmička pena što nas opominje da druge sile, a ne čovek i njegova moć, gospodare trajanjem.
Sa njihovom ćudi susrećemo se usred sela Popučke, desetak kilometara ispred Valjeva: sudar kamiona i malog automobila čija zgužvana ljuska leži u jarku pored puta, sudar koji je u deliću sekunde lišio života dva ljudska stvora kao da su insekti, ruši svu očaranost bezmernošću neba i u nama, stravljenim trošnošću ljudskog bića zamire svaki kosmički zvuk.
Ali, na povratku iz Valjeva u kom smo u Modernoj galeriji prisustvovali otvaranju slikarske izložbe Metafizika mrtve prirode (za koju sam napisao tekst u katalogu), uz vrevu i komešanje koji su se isprečili izmedju našeg doživljaja ljudske nesreće i ritualnog čina, nebo nas dočekuje zastrto otežalim vlažnim guberom. Gledamo kako se, na domaku Beograda, primičemo lelujavim resama i, opsednuti novim kosmičkim prozorima, ne sećamo se da nismo ni primetili kada smo ponovo prošli kroz Popučke niti pamtimo smrt koja - kao da je isparila."

* ovo je iz rukopisne zaostavštine pisca i reditelja Živojina Pavlovića (1933-1998) koju su Večernje novosti objavile zahvaljujući ljubaznosti porodice Pavlović.