"Isprano gustim kišama nebo je plavo, bistro, prozirno. Dok se vozimo ibarskom magistralom a zatim starim putem za Valjevo, pogled ne skidamo sa oštro ocrtanih planina na zapadu. Na vrhovima beli se sneg, iznad visova klobučaju se uskovitlani oblaci, ta kosmička pena što nas opominje da druge sile, a ne čovek i njegova moć, gospodare trajanjem.
Sa njihovom ćudi susrećemo se usred sela Popučke, desetak kilometara ispred Valjeva: sudar kamiona i malog automobila čija zgužvana ljuska leži u jarku pored puta, sudar koji je u deliću sekunde lišio života dva ljudska stvora kao da su insekti, ruši svu očaranost bezmernošću neba i u nama, stravljenim trošnošću ljudskog bića zamire svaki kosmički zvuk.
Ali, na povratku iz Valjeva u kom smo u Modernoj galeriji prisustvovali otvaranju slikarske izložbe Metafizika mrtve prirode (za koju sam napisao tekst u katalogu), uz vrevu i komešanje koji su se isprečili izmedju našeg doživljaja ljudske nesreće i ritualnog čina, nebo nas dočekuje zastrto otežalim vlažnim guberom. Gledamo kako se, na domaku Beograda, primičemo lelujavim resama i, opsednuti novim kosmičkim prozorima, ne sećamo se da nismo ni primetili kada smo ponovo prošli kroz Popučke niti pamtimo smrt koja - kao da je isparila."
* ovo je iz rukopisne zaostavštine pisca i reditelja Živojina Pavlovića (1933-1998) koju su Večernje novosti objavile zahvaljujući ljubaznosti porodice Pavlović.
Na ekranu bi se pojavio natpis "u koloru" i ostajao tako pet-šest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973, 1974. ili 1975, svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukčije, iako ga gledaju istim očima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon što je Jugoslavenska radio-televizija većinu svojih emisija počela emitirati u boji. Još nekoliko godina kasnije sintagma "kolor televizor" značila je nešto veliko i važno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukčija i ljepša lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jančić, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubović, Mića Orlović, Kamenko Katić...
Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio isključen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepši heklani miljejčić čiji je jedan kraj bio prebačen preko ugašenog
ekrana, kao čuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejčiću je bio najvredniji suvenir koji se mogao naći u kući. Obično nešto što je jednom neko donio iz inostranstva: plastična gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjurić s gravurom Aje Sofije. Televizor se obilno uključivao oko sedam navečer. Prethodno bi majka uredno presložila miljejčić, porodica je pobožno posjedala na svoja mjesta, otac je pušio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i čekala crtani film u sedam i petnaest.
Kažu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Španjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlučni očevi digli kredite, majke nisu smjele reći niti riječi jer se u njihovim
očima čitalo ludilo vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada će s nogometnom reprezentacijom otići u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplaćivao još godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.
Odlučnih očeva bilo je malo. Više je bilo onih koji su, jednostavno rečeno, bili previše siromašni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme koštao kao trećina novog fiće. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoći, nego su morali čekati neka druga vremena u kojima će kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi način "prkositi siromaštvu jasnoće", kako je to lijepo rekao Branko Miljković u pjesmi o Titu.
Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od običnog, crnobijelog televizora mogla učiniti nešto što je barem sličilo televizoru u boji. Radilo se o običnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporučivali očni doktori jer, kao, poništava štetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj
zeleni najlon radnička klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato što se zeleni svijet činio nekako prihvatljivijim i šarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo već vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su započeli s cjelovečernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - što je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije čarobni "filter" s kojim vidiš baš sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i loše socijalističke plaće. I neka im je vječno hvala na tome.
I jos jedna mala, ali važna fusnota ili historijska uzgrednica: Na "crne bisere" se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" već su skupili dovoljno novca ili kreditne odvažnosti i kupili prave kolor televizore. Novac im
je omogućio da više vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj mašti.
U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo.
...
S gašenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za cašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.
Pomiluj nježno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.
"Veza s nevidljivim se izgubila. U novim getima reči rađaju se stare utopije i opet "revolucija u snu" (Tibor Hajaš). Niko neka ne vodi u utopiju, neka ide kud ga oči vode. Teokratija počinje tamo kada svako zna ko je. Vladavina moje slobodne volje jeste u neprekidnom samoobaveštavanju o mojim predrasudama, žudnjama, bolestima.
U život se ne može skriti neposlušnost. Kasno je pitanje: "Kako teče svet?" Treba da poludi da bi na koncu shvatio: I see to fill that. Vidim to potpuno. Kordelija ne kaže ništa. Malo njih osećaju blagost i pomoć ljubavi.
Vrativši se sa Kolime Šalamov kaže da na dušu humanističkih pisaca 19. veka pada težak greh. U 20. veku se pod njihovom zastavom izlila krv greha. Svi teroristi su bili tolstojevci i vegetarijanci, svi fanatici učenici ruskih humanista. Šalamov ne daje oproštaj za ovaj greh.
Tolstoj kaže da je Šekspir krivac, a optužnica za to je upravo analiza Kralja Lira. Po Tolstoju, umetnost se sa Šekspirom sve više udaljavala od svog istinskog cilja, jer je ona kao važna radnja smatrana gotovo jednakom sa službom Božijom. Umesto religiozne materije mašila se svetovnih ciljeva, kako bi zadovoljila želje masa ili vlasti. Ni Tolstoj ne daje oproštaj.
Šekspir kroz Prospera kaže da mu je cilj bilo dopadanje. Ali već zna da je duh propao. Njegovo očajanje neka olakša sveta molitva koja je prinuda milosti: "I meni oprostite."
Jesen je vreme opraštanja. Oni koji slede nisu odgovorni za one koje slede. Svako odgovara za sebe.
Ako bi neko pošao za mnom, najpre neka se okrene nazad, i neka ide kuda ga oči vode.
painting: Coast to coast. Summer's Soul from Karen Oberg
"Leto je. U ovo vreme napuštaš junačku jednoličnost svakodnevnog života. U pulsirajućoj vrelini stišavaju se sela, varoši, i možda ćeš osetiti njihove posebne crte. Kuća, selo, "varoš je kopija uveličane žene" (Mumford). Kakve su naše žene? Nikada ih ne pogledamo, u nepoznatim selima, varošima, trčimo nepoznatim ženama. I u pakao idemo automobilom. Ležimo na suncu kao nagrada za preplaćenu godinu. Dani opet čile, a da nismo preskočili preko ivandanjske vatre.Postoji granica posle koje nema dalje, posle koje više nećeš stići – to je leto. Istupiti se ne može. U životu ne boli ono što je loše. U životu boli ono što je dobro i nema ga. Gde je, što ga nema? Tada ti se čini kao da si sebe izgubio. Kada bi bio dobro, ne bi sa sažaljenjem mogao misliti na to s kim živiš. Šta je dobro? Nema o tome znanja i poznavanja, niko ne zna. Kada poznaješ još ne znaš, kada znaš već ne poznaješ, takvo je dobro. Svakome drugačije. Zajedničko dobro ne postoji. Šta ćeš mi reći, šta se dogodilo ovoga leta? Naučio si da letiš, već umeš da po vodi hodaš, umeš da ispružiš ruku? Konačno živiš? Ti si onaj kome je i leti zima, mada uopšte nisi bolestan, samo ti je zima. Nemoj otputovati! Jednom ćeš možda zapaziti selo, varoš, ženu kada grane onaj dan za koji se svesno budimo svom svojom snagom. Leto nije avantura, leto je mesto solarnog principa, tada ti je najbliže. "
