24.3.12

Sergej Minajev "ДухЛесс"



"Evo došao sam na internet. U taj neverovatni, tajanstveni svet. Svet koji se sastoji od pornografije, psovki, politički nekorektnih gradjana i odsustva bilo kakve cenzure. Svet stvoren za besposličarenje, dokolicu i iživljavanje izopačenih fantazija. Pored toga što je odličan teren za komunikaciju, otvara i drugu mogućnost - onu o kojoj smo čitali u naučnofantastičnim romanima. Mogućnost transformacije.
Zaista, praktično potpuna anonimnost daje mogućnost bedniku da postane oligarh, grdobi - lepotan, stidljivom usamljenom alkosu - zvezda u društvu, muškarcu - žena (ima i toga) i obrnuto.
Potpuna glupost je predstava da je mreža prepuna samo psihički poremećenih ljudi. Da, možda njihov procenat nije mali. Ali zapravo nema nikakvih "ludaka sa interneta" i "seksualnih manijaka sa mreže" i "izopačenosti iz sajberprostora". To nisu nikakvi tajanstveni mutanti. Korisnici mreže smo - vi i ja. Da, da... to TI pišeš preko icq devojci s kojom si se pre pet minuta upoznao na forumu: "Hoću da te uzmem na prljavom stolu!" To se tvoj kolega pakosno smeje, ostavljajući svoj komentar ispod fotografije "Devojka i konj" koju je postavio neki šaljivdžija. Svi ti autori jezivih slika  s leševima, unakaženim ljudima i pornića s vanzemaljcima idu na posao, sreću se s tobom u metrou i sede za susednim stolom u kafiću.
Anonimnost opušta do nepristojnosti. Upravo to je katalizator koji omogućava da izadju na površinu svi zli dusi koji se do tog trenutka kriju u najmračnijim delovima tvoje svesti. "

23.3.12

Lajoš Kesegi "Crveno"

painting: jimmiwin.com

"Grafike Dalija, Mana Raja, Pikasa i drugih na izložbi u Tihanju. Dugo stojim pred slikom Kaldera. Gore svetla pruga, dole široka crvena pruga preseca sliku na dvoje. Ova slika je pejsaž zemlje, razgoropađeni crveni predeo. Sve duše ljudi odjednom ovde gore.Bez crvene boje ne samo da ne može jedno doba ili jedan stil, nego nijedan čovek ne može. Slepi (koji vide boje) najbolje opažaju crvenu. Gete i Iten u knjigama o teoriji boja, prispevši do crvene, gube objektivni ton i govore kao zarobljenici. Crveno je boja života, zemaljskog postojanja. Boja krvi, mesa, rođenja, strasti, vatre, zore, sutona, istovremeno je uznemiravajuća i smirujuća, razdražuje i greje. Nije o njoj lako govoriti, i Rembo je umeo samo da vrisne kada je stigao do crvene, uzviknuo je: "I!"Jedna boja, kao dete nepravdu, u stanju je da otkrije jedno celo razdoblje. Crveno nije odgovorno za svoju izražajnu snagu, ni za ono što njime izražavaju. Crveno je (u određenom simboličnom smislu) boja greha. Krvi. Krv je ono mesto gde živi duša, život. Čoveku je strogo zabranjeno da pije krv. Krv teče prilikom izmirenja, žrtvovanja, očišćenja. Boja krvi čini jasnim da je život (prvobitno) u grehu. Crveno je sveta boja. Boja užasa.Purpur je najbliži srodnik crvene. Ljubičastocrvene boje spravljane su od izlučevina jedne vrste puža. Purpurom su bojene zavese u crkvi, odeća sveštenika. Onaj ko umre u vremenu, ne ponese sa sobom crvenu boju, ostavlja je živima." 

22.3.12

Lajoš Kesegi "Esejistička srča"


painting: Markus Vesper

"Voleo bih (ja) drvo biti. Ne opažati, samo biti. Biti u nesvesnom duhu, gde nema spavanja i buđenja. Noću rasti, žile u zemlji, grane u nebu, pupiti i cvetati, i ni reč ne prosloviti. Možda su drveta poslednji apostoli."  

16.3.12

Sergej Minajev "ДУХЛЕСС"




"Ležim, pušim cigaretu i razmišljam o tome kako naši nekada bliski ljudi postaju takve nakaze. Šta ih menja? Šta menja njihova lica, način ponašanja i svest? Koliko brzo može da se predje put od prvog ulaska u klub do potpune degradacije?

Nekada su oni bili normalni ljudi, imali su snove "predivne uzlete duše", probleme i životne brige. Ali onda su, u jednom trenutku, shvatili da je lakše pretvoriti se u likove fensi časopisa, junake i junakinje plesnog podijuma, vile klubova i restoranske vitezove noža i tanjira. Pretvoriti svoj život u atmosferu neprekidne žurke i postati "noćni žitelj" kakvog reklamiraju na svakom uglu. Svetlost reflektora odvikla je njihove oči od dnevne svetlosti, lampe solarijuma učinile su nemogućim boravak na suncu, tone šminke i parfema, uz narkotike i dijete, postepeno su isušili njihova tela i aktuelni časopisi i zabavni televizijski programi učinili su to isto njihovom mozgu. Na kraju su se pretvorili u senke ljudi, u neku vrstu nevidljivih, koji mogu da izlaze iz kuće samo noću, kada veštačko osvetljenje skriva činjenicu da se pod maskom šminke, haljine 'Prada', farmerki 'Cavalli' ili odela 'Brioni' - krije praznina. Upravo zato ih preko dana nećete sresti na ulicama. Strah da će neko videti da ispod tamnih naočara 'Chanel' nema očiju, i da su njihova lica prosto nacrtana, primorava ih da preko dana ostaju kod kuće. Dan je vreme ljudi, dok je noć - vreme mumija.

Neosporno, unutrašnju prazninu mnogo je lakše uviti u dres-kod i sedeti kao mumija u nekakvom kafiću 'Piramida' ili baru 'Ramzes', razgledajući fotografije klabera, nego živeti životom čoveka. Svaki čovek ima cilj u životu. U svetu mumija nema cilja. Kao što, uostalom, nema ni života. Ima samo postojanja u atmosferi praznine.
Najpre ih je bilo tek nekoliko. Vremenom im je rastao broj. Bila su im potrebna mesta za komunikaciju sa sebi sličnima, za privlačenje ljudi u svoj krug i širenje svoje armije. Jednog lepog dana, verujte mi na reč, oni će osvojiti ceo grad. Dakle, kada je masa mumija po kvadratnom metru korisne površine par restorana i par klubova dostigla kritičnu tačku, u gradu su, kao muhare posle kisele kiše, počeli da se pojavljuju mnogobrojni butici, saloni, klubovi, restorani i kafići.

Načini komunikacije mumija su maksimalno prosti. Da bi se izbegle nepotrebne i teške manipulacije moždanih vijuga, postoji skup šifriranih izraza na osnovu kojih druga mumija odmah shvata čitav smisao razgovora.
Mumije su najverovatnije već zaboravile da čitaju. Kako drugačije objasniti činjenicu da se mnogi moderni časopisi sastoje od samih fotografija s prezentacija, otvaranja i zatvaranja letnjih verandi i ostalih praznika? Neki prosto predstavljaju neprekidni foto sešn o beskonačnom partiju. Mumije sede i razgledaju sličice. Kada na njima ugledaju sebe ili svoje poznanike, silno se uzbude, upiru prstima u fotografije i ispuštaju zvuke "Vau! Super! Ekstra!" i srodne.

Posećujući sve te kosturnice, razgledajući u časopisima fotonekrologe, mumija ugleda sebe i zaključuje: "Ista sam kao i vi. Prihvatite me kao svoju, a i ja vas. Znamo gde smo. Sve ovo je napisano i fotografisano za nas - drugi svet ne postoji." Tako se formira scenografija za prostor u kome žive mumije. Kompjuterska igra u režimu stvarnog grada pod nazivom "Night People".
Dospevajući u nju morate uvek imati na umu da to nije vaš svet! To nije vaš parti. Ovde smo uljez. Party-зан. Ako vaš cilj nije da izvršite diverziju, pokušavajući da bar deo mumija vratite u ljudsko pleme, ne treba u njemu ostajati predugo. Rizikujete da postanete jedan od njih. Igra formata 3D: devojke, devize, dileri. Sistem 3D predstavlja zatvoreni krug novčanih tokova. On liči na kruženje vode u prirodi. Samo za razliku od kruženja vode koja prati svoj osnovni cilj - borbu za život, kruženje novčanih tokova bori se protiv Depresije. Depresija - to je četvrto "D", o kom se ovde ne govori. Kojeg se plaše i od kog beže, ne želeći da priznaju sebi da postoji. A depresija je svuda. U šoljici kafe, u tanjiru, u onoj devojci sivog lica, u neonskoj reklami iznad šanka, u konobaru koji hoda kroz restoran kao drvena lutka, u muškarcu koji je izašao iz toaleta i trlja nos. Ona ne samo da lebdi u vazduhu - sam vazduh se drži na njoj. Ona je osnova svega.
Mumije se trude da je oteraju. Organizuju sve te fenomenalne žurke, kupuju fenomenalnu garderobu za fenomenalne pare, razmenjuju svoje ljubavnike i ljubavnice - mumije. Robija. Rok na koji si ovde zatvoren u krugu je nepoznat. Niko te ovde nije zatvorio, sam si izabrao svoj put. Povratak nije predvidjen. Ostalo je da se strpljivo čeka da se izliže tvoj fizički omotač i sve stane. Jedino pitanje koje te ponekad muči je: ko je šef zatvora koji upravlja svim ovim? Ko pokreće procese i bira junake koje treba imitirati?
Svako sam sebi bira junake i šefuje.

Mumije spaja zajednički kosmos. Ista religija. Njeno ime je ДУХ-ЛЕСС.

Dok ih gledaš, prati te jasan osećaj da je smisao njihovog života da za jedan dan sve što su zaradili potroše na jelo, aksesoare i odeću. Neosporno, oni su srećni samo u kratkom trenu plaćanja za kupovinu. Onih nekoliko minuta kada menjaju svoj novac za telesna zadovoljstva. Sada sede i razmišljaju čime bi mogli da ispune sutrašnji dan. Na koji još način da proteraju dosadu. Gledajući bezduhovna lica mumija, imam želju da im na grudi okačim tablu sa sloganom: "ДУХЛЕСС. RADIĆU ZA HRANU (I KRPICE)" a ispod logotip D&G. Katastrofa.Do koje mere treba da se uruši društvo za koju stotinu godina. Ljudi su nekada rešavali globalni zadatak - kako uspeti u životu, a danas njihovi prapraunuci rešavaju zadatak kako da udju u klub i uspeju ove večeri. Ako je početkom prošlog veka junak društva bio dečak koji je stajao na izvoru revolucije, danas ga je zamenio dečak koji stoji na ulazu u noćni klub. Njega intervjuišu, on se pravi važan, priča gluposti i deli savete kako da se što pre postane totalni idiot. "

14.3.12

Velike vatre - Duško Trifunović


Prvo sam znao ko sam
A onda krenuo svuda
Gde ima i gde nema
Što usamljeni traže

Od svega digao ruke
Kao zverka na oprezu
Kroz pojas mrtve straže
Krenuo u tu jezu
Što god sam goreo duže
Manje sam grejao zna se
Velike vatre služe
Da male vatre gase

5.3.12

Emil Sioran "Krik beznadja"


"Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu."

25.1.12

Ničija - Jelena Lukić

Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila nečija,
može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
ni na šta nije navikla.
Nije ni morala da se navikava.
A ti misliš – dobro je:
ničija je slobodna.
Pa, ničija je baš i ničija
zato što tako voli slobodu
i što nikad ne bi postala nečija.
Svačija je isto nečija,
samo što je previše nečija,
ali uz dobre razloge
može postati umereno nečija,
pa opet može postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo,
najgore što može da ti se desi?
Facebook Page Jelene Lukić