25.4.13

O Dušku Trifunoviću, Časna dokolica (Stilos, Novi Sad, 2006)

napisao: Marko Krstić

... A pred tobom stoji život celi...
Znam, prva asocijacija je ‘’Bijelo dugme’’. Ali ničega ne bi bilo, ni koncerata, ni miliona prodatih ploča,
ni nesrazmerne euforije od Jadrana do Triglava, ni devojaka koje su u histeriji padale u nesvest, i ko zna čega sve, da nije bilo jednog čoveka.
Duška Trifunovića (1933-2006).
Čini mi se da je svaka generacija poznavala Duška Trifunovića na sopstveni način.
Moja generacija je Duška upoznala preko Muzičkog tobogana, znate onu emisiju što je išla nedeljom ujutru
(sećate se songa koji peva Minja Subota - ‘’Sunce leti po krovu kroz Pariz, London i Beč, imamo gosta poetu i dajemo mu reč’’. A onda izađe Duško...).
Starije generacije se sećaju Duška Trifunovića i njegovih čuvenih čitanja po domovima kulture, šezdesetih godina s Matijom Bećkovićem,
a kasnije s Mikom Antićem na putešestvijima po Vojvodini.
Ja sam o tome samo čitao, ali zamišljam ‘’Fani’’ i ‘’Veru Pavladoljsku’’ kako zajedno crvene.
Ova knjiga je novo upoznavanje. Ja nisam znao za ovakvog Duška Trifunovića. Za mene je Duško bio pesnik za decu i to je sve. Ali to nije sve.
Tih šezdesetih dominirali su Branko Miljković, Vasko Popa, Žika Pavlović, da ne teram dalje, postideću neke današnje stvaraoce (pa jeste!). Te 1958. godine izdate su dve zbirke koje su označile početak dve pesničke figure koje su kasnije postale "opšte nacionalno dobro’’. Slovenske elegije Ljubomira Simovića i Zlatni kuršum Duška Trifunovića.
Duško je pisao teške pesme na jednostavan način. On je možda, jedini pesnik koji je insistirao na samoukosti.
Poznat je njegov manifest’’bukvalizma’’ ...Kad ja kažem: OTKAKO JE BOG POSTOJAO JA POSTOJIM, onda je to bukvalno tako sve dok ne proradi
tvoja asocijacija, koja je tvoj ključ, a ti njen katanac. Bukvalno tako...
Tako je govorio Duško. Kritičarima, pre svega.
Duško je unlimited. Neograničiv. Ne znam, izgleda da nešto ima u tom sarajevskom-baščaršijskom etru. Neke memljive melanholije, šta ja znam.
Vreme. Vremenost. Prolaznost u vremenu. Mi u vremenu. Život u vremenu. O tome je Duško Trifunović pevao, onako s moje strane.
O vremenu kad se ljubi, grli, uzdiše, suzi, tuguje, kad se razbija čaša posle dobre pesme i kad se umire stotinjak puta na dan.
I zato će Duško uvek ostati ‘’naš‘’ Duško, jer je on pesnik iz komšiluka. Komšija koji progovori koju o životu, onako uz kaficu,
a da ti kafica ne presedne.
A to što ga neki ne priznaju, nije me briga. Kao što ni Duška nije bilo.
Uz ‘’Časnu dokolicu’’ upoznao sam još jednog Duška. Ali opet, voleo bih da zadržim, negde u zenici, i Duška Trifunovića iz ‘’Tobogana’’.
Biće i to neka tajna veza.
...Pamtite me po pesmama mojim..."

No comments: