20.10.12

Miljenko Jergović "Sarajevski Marlboro"



U svakoj privatnoj biblioteci najviše je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodiruješ cesto prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, procitaš dva-tri reda i vracaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gadenjem. Cesto si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ceš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada još nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u životu. Sve dobre djecje price imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da placeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ceš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadao kraj. Kasnije su te uzbudivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ceš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo.

...

S gašenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za cašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.

Pomiluj nježno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

1 comment:

ljubavne poruke said...
This comment has been removed by a blog administrator.